Tako je vriŠĆala Banshee

Blog revoltirane sanjarke

26.04.2007.

Think, think, think



(Pripremajući izvještaj i pozdravni govor...)

  ... Nekada pomislim kako li je onim ljudima koji žive od svoje kreativnosti. Ja bih haman skapala od gladi da živim od pisanja.

24.04.2007.

It's my party

                                      
                                      ...and I'll cry if I want to


Ja nisam kao ti. Ja nisam tako savršena. Ja nisam imala tako saaaavršeno djetinjstvo ili savršene roditelje. I moj momak sigurno nije tako saaavršen kao tvoj i mi zapravo i nemamo tu saaavršenu vezu. Zapravo, mi smo baš bezveze i baš smo glupavi, znaš. Mnogo. I pravo djetinjasti i eto, prosto mi smješno što smo zajedno. Mislim, kad nismo tako savršeni.

I ja sam zaista tako glupava i obična, da prosto ne znam zašto uopšte pričaš sa mnom. Ah da, čekaj "Sila prilika", inače sigurno ne bi gubila vrijeme na tako nesavršene, glupave i djetinjaste djevojke poput mene. Da, ja sam taaako komplikovana. Jebi ga,  ne mislim da se s 23 godine trebam ponašati ozbiljnije u situacijama kada mi se nešto najsvetije u životu počne ljuljati. Žao mi je što to ne podnosim stoički, samo kako biste mi vi sve svojim-muškarcima-prisilno-prilagođene, nekreativnošću-ugušene, snovima-izgažene savršene kvazi-biznis djevojke/žene, rekle kako zapravo ja nisam dovoljno zrela i kako je zapravo moja veza vama smiješna i ovaj, da ste sad mnogo sretnije u svojim vezama kad pogledate moju (što implicira da do sada i niste bile baš tako srećne? Unlike guess who, ME koja se osjeća prilično comfortable da priča o svojim nesavršenostima). A ovamo s druge strane, govorite kako on s vama ne želi ovdje, pa ondje, kako ste mu morali postaviti ultimatum "Prekidamo il' se uzimamo" kako bi vas oženio, dok je moj nakon dva mjeseca češćeg neviđanje nego obično sam predložio da živimo zajedno jer se ne stižemo vidjeti od obaveza prije 22-23h. Mjesecima.

I oh-no, nakon samo nekoliko mjeseci zabavljanja moj momak je uradio ono na šta ste vi vašeg tjerali godinama. A to je zavjetovali se jedno drugome na vječnu ljubav i razmjenili onako, simbolički, predvjereničko prstenje obećavajući kroz šapat da ćemo uvijek biti tu jedno za drugo, no matter what. Ali ne, mi smo tako srednjoškolski. Možda zato što nemamo osiromašenu viziju ljubavi poput vas ? Ups, ma nije to.

I da, stvarno smo mi zapravo nek odron od ljubavnika, čim se toliko prepiremo i previremo jer ne stižemo da se viđamo, a ne jer ne želimo da se viđamo. I zapravo...
ma manite me s vašim pričama o savršenim vezama i savršenim brakovima, jer mi ih je preko glave. Izem ti balkansku zatucanost. Da je frajer zlostavlja i tuče, ona će opet, radi mahale, da govori kako je njima sjajno i bajno. Idiotkinje. Ja kada sam srećna, srećna sam. Kada imam problem, ne krijem da ga imam. Kažem tu je, tako prihvatam sebe i svoju vezu kao kompletnost, a ne nesavršenu polovinu. Ja nikad u životu nisam bila više zaljubljena, više voljela, svim srcem, punim srcem, ali da, imam problem jer od kako radim, a moj momak ide na redovna predavanja, ja ga ne viđam onoliko koliko mi / nam treba. I da, to jako teško podnosim. Ali to ne znači da je moja veza djetinja.

Ali da, to znači da je moja greška što ne krijem svoje nesavršenosti i dileme. Kad razmislim, možda sam i zato kompletno srećna (ako izuzmemo prethodna četiri mjeseca :-D). Ja zapravo ništa ne krijem i osjećam se prilično lijepo u svojoj koži. Ne moram nikome dokazivati svoju sreću. Pogotovo onda kada je nema. Dok se one samo hvale i hvale ,a ustvari se prilagođavaju hladnim okolnostima. Što reče jedna od tih tako uspješnih, savršenih, zrelih djevojaka koje su u tako savršenim vezama, za momke i veze: "Ne valja puno ni maštati". Koja patetična ovaj, zrela izjava. Puka prisilna prilagođenost stvarima / ljudima kojima nisi zadovoljan.

I drage moje savršeno zrele djevojke, ne znam je l' potrebno da vam 'dijete' kaže da zrela veza nije manjak mašte, snova i ljubavi ili manjak izražavanja istih. To je veza koja te ne ispunjuje. A zrelost mu tu dođe više kao eufemizam.

23.04.2007.

Zašto me je oduševio Ibrica Jusić ?



Taj simpatični čikica u s gitarom u ruci. Nakon skoro godinu dana od mog, da prosti Ibrica, downloadovanja njegovog albuma Amanet, dođe Ibro i do nas. Budući da dragi, kao po običaju nije imao vremena od studiranja fiziologije, biohemije i drugih medicinskih zala, ni ovaj put da bude sa mnom, odlučih se kontaktirati kolegu s faksa, inače velikog boemčinu i rastresenog sanjara. I tako. Zaputismo se mi ka Narodnom pozorištu i imadoh neki dobar osjećaj da će Ibrica da mi se svidi. No, nisam imala pojma da će mi se svidjeti zbog svih stvari zbog kojih mi se i svidi hih

Pored toga što je improvizirao pjesme Jacques Brel-a, Leonarda Cohen-a , Arsena Dedića... Ibricin čitav nastup je bio tako običan i rasterećen modernim, hit i IN ‘asesoarima’ da me je sve to fino vratilo onim bazičnim, jednostavnim i prostim stvarima. Nikakvoj nakićenoj i šljaštavoj sreći. Nego onom, prostom I jednostavnom zadovoljstvu. Najjednostavnijem.


Na scenu se pojavio sa naravno, svojim legendarnim škotskim ovčarom, jednom gitarom i.. matricom. Jer kako reče :"Nema baš toliko para da vodi čitav orkestar sa sobom" :) Ja sam blenula u zaista simpatično smiješnog čikicu koji je sve svoje pjesme izvodio čvrsto stegnutih nogu jednu uz drugu i tek na tren pravio neke smiješne korake i pokrete, koji su samo opravdavali njegov više statički nego dinamički nastup na bini. Ibricina jednostavnost, smirenost i stidljivi humor su me iskreno, oborili s nogu.


Ibrica svjesno ili nesvjesno, uspostavlja svojim smjelim, pa stidljivim govorima, tako jedan blizak kontakt s publikom, da sam se više osjećala da sam došla tu da slušam nekog dragog prijatelja kako svira gitaru, nego što sam išla gledati Ibricu Jusića, kantautora šansona i.. zabavne muzike. Tome zaista treba prisustvovati. Drug je na kraju nekontrolisano viknuo: "Bravo!" (jesam rekla da je rastresen) dok smo oboje stajali na nogama. Ma šta oboje, dok je cijela sala stajala na nogama. A ja sam rekla da nakon ovog definitivno nabavljam i Ibricin CD gdje nisu samo sevdalinke :)

Ukratko, oduševila me je sva ta jednostavnost čovjeka s gitarom u ruci, jedna prosto uređena, ako se može uopšte nazvati uređena, bina i jedan pas. Oduševilo me je to što je takav jedan prosti da prostiji ne može biti spoj, dokazao apsurdnost i nepotrebnost svih silnih pop i komercijalno isforsiranih nastupa.

Ibricin nastup bio je..
sasvim običan.
Sasvim prisan.
I sasvim opuštajući.

S koncerta vam dajem jednu kraću muzičku mrvicu, čisto da vidite kakav je bio ugođaj i čisto da ne odgovaram krivično za snimanje bootlega hhh.





I pjesma koja se mene, pored Skoro pa svejedno je, najviše dojmila :
Moderato Cantabile
E nju već nisam stigla snimiti od aktivnog slušanja i oduševljenja :)

Uživajte..
22.04.2007.

Žene i predanost iliti O prijateljicama

Zavijene u iste tkanine, shvatismo da je vrijeme za oslobađanje iz ugodnih okova u koje same sebe bacismo. Ugovorismo podnevni seminar na temu ‘Žene i slijepa predanost u  dugotrajnim vezama’. Sastanku je prisustvovalo pet učesnica. Tri skoro udate (same sebe udale), jedna slobodna i jedna razvedena. Bijahu tu veoma poučne lekcije, različita stajališta i iskustva i nakon te razmjene iskustava i mišljenja, zaključismo da ovakvih sastanaka treba biti češće jer podižu i održavaju visokom, nivo svijesti žemske populacije.

Sve završismo jednom finom zakuskom aka sendvičima iz City Pub-a i sokovima od prirodne narandže, te sretne i zadovoljne uputismo se momcima na dnevnu dozu redovnih prepirki.



***

O koncertu Ibrice Jusića u poslijepodnevnim časovima. Zašto tek poslijepodne ? Zato što odoh sad s momketom na Banju fino. Ah da, momek mi je upravo rekal da ako se i danas posvađamo "baciću te u ZOO vrt, pa nek' te lav pojede, 'bem mu sjeme. MRŠ!" Et' kako mi pucamo od ljubavi. Hvala Bogu pa kod nas u ZOO vrtu i nema lavova. Sam' patke. I jedan pas čini mi se. Da. Pas. P-A-S.  Nego...



Haj ' živ'li.

/ende.


19.04.2007.

Kvartalno izvješće IV/2007

Štono napisah moodswingeru: Kako mi je u životu pošlo nabolje, sve se gore osjećam. Nikad nisam imala više love na računu, a nikad manje vremena da je potrošim.

Toliko slijepo žureći u svijet odraslih, jer zaboga tamo je samostalnost, tamo je nezavisnost, tamo je sloboda... zaboravila sam da robujem snovima i idealima, a nadređeni ne vole kad robuješ bilo čemu drugome osim njima. No, brzo sam se ja prilagodila tom odraslom svijetu isključive serioznosti i prilično jasnih master-slave odnosa. Moja odstupanja od sanjarskih mode-ova uskoro bijahu nagrađena čak i dobrom povišicom. No, in d minvajl, više nego ikad shvatih da su i ideali na prodaju (samo ako ih dobro sročiš donatoru). I da je zapravo, glupost pokazati šefici i osoblju da si sposobna za više od prosječnog. Takođe, shvatih da ljubav s redovnim studentom medicine i puno radno vrijeme ne idu zajedno. Da je socijalni život poslije 16h više nego poželjan. I da bi sve bilo u redu da više ljudi u mom okruženju ima posla. Ili da ga ja nikako nemam.

Ukratko brate, trenutno je previše realnosti u mom životu, mnogo više od onog što ulazi u moju definiciju zabave. I već mjesecima razbijam glavu o mogućim freelance poslovima i honorarima. Nije bitno imati dubok džep. Bitno je sačuvati duh od raznih robovlasničkih-kapitalističkih-i-drugih-ičkih zala. Bitno je od radoholičarke evolvirati u boemku. Bitno je zaraditi dovoljno, a ne mnogo. Bitno je... ispoštovati ugovor kod poslodavca, navući godinu staža, a onda pisati priče i odmarati glavu kvazi-filozofskim mislima ispod krošnje nekog drveta, kraj rijeke. Družiti se i dangubiti s dragim ljudima, posjećivati bosanske i vanbosanske gradove. Disati, izdisati, disati. Dok ne ostvariš dovoljni kapacitet pluća da se nanovo otisneš u svijet odraslih. I nanovo budeš, oh tako prizemna i seriozna. Oh tako, ne-ti.

18.04.2007.

This is.. SPAAARTAAAAA !

Ubrah cvijet i ugasi se jedan život.

Naime, zamirisa nama ljubičasti jorgovan što raste u blizini nam prozora. I budući da sam ja jedina krakata u kancelariji, dovukoh (istina, makazama)grančicu jorgovana i nasilničkijem činom, osakatih nedužnu biljčicu za dvije-tri drščice cvijeta joj u nje. Sad sve uživamo u mirisu jorgovana i predivnom pogledu na kancelarijski sto. Evo vas office miriše mojom zaslugom, a jorgovanskim lešOm. Osjećam se ka' spartanski vojnik. Iliti vojničica.  

 

Osjećam se... hiperbolično.

17.04.2007.

Dođoh, vidjeh, oplakah

Bijah JA u Saraj'vu preko vikenda. Sad ovog. I ne javih se baš svima, jerbo nemadoh vremena. A kud ću ga i imati kad me od petka 13-og maler pratio. Tako nekako ostanem bez smještaja 20 minuta od Sarajeva. Samo dođe porukica djevojaka koje se eto i predomišljaju i snebivaju, pa da nam ja svima skratim muke, rekoh hin ljubEzno da ću odsjesti u motelu. I siđem ja tako na autobusku, dođem do sarajevskih rip off taksista, platim ja do Vječne. Kofer samenom vas cijelo vrijeme. Vukljam jaaaaa onaj kofer po čaršiji. Kontam eh sad ću ja fino do grada, pa fino sjed'Em, pa naručim sokić, pa se odmorimmm! Kad ono KLINAC.

Pola 1 popodne, u Saraj'vu u gradu ni manje ni više nego špica. Puno! Al' hjooo curaaaa. Da nisam sama vidjela, ne bih nikom vjerovala. Ono golo hoda, isto kak'o goluždravo zakržljalo ptiče. Mislim znam ja da sarajevski blogeri i blogerke pišu već mjesecima (godinama?) o tome, ali sve to meni bi apstraktno, dok ja svojim očima ne viđeh čuda. I idem ja sU onim koferom i sam' kontam: "Makni mi se bona, bojim se ako te rukom dodirnem raspašćeš se takva gola i anoreksična". Sve kontam, ha jesam li ja na moretu il'... GOLO. Sve golo. Vidim neka sniženja u Tally Weijl-u, uđen sU onim koferom. Gužva. Tandrči 'vamo, tandrči tamo. Skontam ja da je meni najbolje napolju. I odem tako opet sU onim kUferom i sjednem kod neke kafane, jer u gradu mjesta ni za živu glavu. I rekoh, pu 'bem mu i "odmor".

Helem. Nazvah ja druga da mi kaže di ima dobar smještaj. On meni nabroja nekoliko, između ostalog i Ljubičicu gdje te strpaju s više osoba u jednu sobu (eh rekoh to ću!): "Ima kaže jedan kod stupa, dobar je smještaj sto posto. Znam ja, vodio moj amidža neku žensku tamo". Muk.

Kontam ja, šta su te plahte tamo sve prošle da ja spuštam svoje (ne baš) čedno tijelo na nj' hhh No, poslije sat istraživanja odlučim se ja za to poznato i famozno mjesto, gdje sam lice prilikom spavanja, na jastuk preko ruke naslonila. I odsjedoh tako u tom Red Light distriktu, u jednokrevetnoj sobi na svo zaprepaštenje recepcionarke tipa: "A zašto mlada dama spava sama".

Enivej, nađoh se u subotu s Roksi i Disorderkom, u nedjelju s Žabaloo (you'll get it :D), s još nekim vanblogerskim ljudima i od svih dobih kritiku što nisam rekla za taj smještaj, nego sam direktno u motel otišla. A šta ću kad mi je neprijatno. 'Vako sam bila s parama i o'šla di se plaća. I fin je smještaj. Iako je na hebačkom glasu :D haha

Sve u svemu, bi ovo prvi put da sam otišla za SA neraspoložena i da sam se vratila ista tak'a. A do mene je, znam da je do mene. Opet sam nakon godinu i nešto tužna, užasno tužna. Čim ja dođem u SA i čim ja počnem blogati (kono što reče Žaba), to niš' nije dobro. Al' haj' haj'. Biće gore.

Pozdravljam.

17.04.2007.

Balon

U poslijednje vrijeme štagod da radim, ne prepoznajem se u tome. I u onom dobrom i onom lošem. Izgubila sam se u svijetu odraslih i poput Alise svaki dan donosim neke odluke, pa rastem, pa se smanjujem. Sastanci s ludim šeširdžijama na još luđim čajankama su postali svakodnevnica. Kad pomislim da koračam putem skontam da je raskrsnica. Putokaza more, 'mjesto da je jedan. Imam nekoliko fokusa od čije brojnosti ne vidim nijedan jasno. Da mi je ovo i da mi je ono. Pokušavam se prilagoditi okolnostima, no okolnosti su promjenljive, pa sam nestalna.  Već nekoliko dana radim stvari izvan sebe. Tj. kao da nekako odozgo vidim sebe da odrađujem poslove, nalazim se s društvom, pričam.. a nema mene u meni, nego sam van mene, da ne kažem sebe jer zvuči histerično, što nisam. Naprotiv, kao da mirna i zbunjena gledam film o sopstvenom životu. Uživo. Niti mu glavna junakinja zna kraja i ishoda, niti gledateljka. I tako obje, lebdimo u nekom međuprostoru i nadamo se da će nas neko, lasom ili čime već, uhvatiti i objasniti gdje se zapravo nalazimo i kako naći put nazad. I kako ja rastem i rastem, bijeli zečevi postaju brži i neuhvatljiviji. I sve mi nekako.. izmiče.

08.04.2007.

Striktli bizmis

I tako. Završih još jednu stvar prije nego što je otpočeh :)


Noviji postovi | Stariji postovi

Tako je vriŠĆala Banshee