Tako je vriŠĆala Banshee

Blog revoltirane sanjarke

26.02.2005.

Moj Prvi Snob Party

Šta da vam velim.. Dođoh, vidjeh, provedoh se. Čim smo došle, na vrat nam se nakačio dotični Jean-Marc, tip čiju muškost potvrđuje niz činova na uniformi. Nakon dubokoumnog, ali lakog razgovora o svojoj funkciji u BiH i našem i njegovom viđenju trenutne BH situacije i potencijalnog izlaza iz nje, šarmerski nas natjera da uzmemo po čašu francuskog crnog vina, jer "će naš francuski nakon par čaša (spomenutog) vina biti tečniji". Objasni nam razliku između marsejskog dijalekta i onog opšte prihvaćenog. Pojede sve poslastice koje su bile izložene na švedskom stolu i nakon dobrih 20 minuta do pola sata, reče nam kako je uživao u razgovoru i da se moramo naći na francuskoj kafi da pjevamo francuske pjesme. Rekosmo: "Mais bien sûr, monsieur Jean-Marc!" i izgubismo se u masi.

Nakon bijega u jednu praznu prostoriju sa stolicama i knjigama i nakon cerekanja na određene izjave "monsieur Jean-Marc-a", vratismo se nanovo na prijem. Mene je ona čaša vina već uhvatila i otvorila apetit, pa se i ja bacih na onaj švedski sto. Hrana je bila apsolutno fantastična, kolači još bolji, vino najbolje. Monsieur Jean-Marc je za to vrijeme već našao druge žrtve. Tu je bio i monsieur Još-Neko , koji se onako izdaleka činio jako smotanim i duhovitim. Konstatacija: "Volim onakve tipove... al' samo kao drugove. :)))"

Zatim je uslijedio upareni blijedi pogled J i mene u nesrećnog dječaka koji se našao u nesrećnom momentu ispred (nesrećnih) nas, baš kada smo komentarisale 'poremećenu' sliku Meše Selimovića koja je visila na zidu Francuskog Instituta i pitale se da li je umjetnička sloboda upropastiti nečije lice pogrešnim odabirom boja i obrisa?

Dječačić je prišao stolu (čiji teritorij smo mi već zauzele) u nadi da gricne nešto, a mi smo ga onako blijedo popratile pogledom, da se on zacrvenio, povukao cvike uz nos, uputio nam zbunjeni osmjeh i otišao. Meša Selimović je i dalje buljio u nas... ne znam samo čelom ili očima. Šta ti je apstraktnost.

Nakon dvoiposatnog prijema, veče se završilo odlaskom na kafu J i mene, gdje je J onako sva pod utiskom konstatovala:

" Sad znam zašto ovi snobby prijemi obično traju jako kratko"
- "?"
"Pa ne mogu ljudi više da stoje!"

Bogarale smo i štikle i elitu i prijem i sve. Time zaključujem da me je ovaj večerašnji happening prosvijetlio u više navrata. Shvatila sam da je ženska nesreća dostigla svoj vrhunac kada je izmišljena štikla. Od tada, žene su mučenice. Jean-Marc je mala beba za tu tanku, malu neman koja se skriva na dnu cipele (#%/($/$)

I drugo prosvijetljenje: Francuzi su (generalno) jako pričljiv narod i veliki gurmani. Uvijek sa sobom nose dvije stvari - šarm i osmijeh. Mi smo s prijema ponijele takođe dvije stvari - lijepo sjećanje i bol u nogama.

Tako je vriŠĆala Banshee