Tako je vriŠĆala Banshee

Blog revoltirane sanjarke

30.12.2004.

Varka

Čim sam poslala email u Francusku, nastavila sam da zurim u prepuni gmail inbox. -- "Your message has been sent" -- Koja glupost. Jedna mašina mi govori da je moja poruka, moji osjećaji, moje misli... da je to sve poslano i da će biti dostavljeno osobi kojoj imam toliko toga reći, pokazati i dati. Koja prokleta glupost. Kao da će ona to sve shvatiti i prihvatiti potpuno značenje poslanog, a ne samo njegove dijelove.

Kontam (wooow)... Čitav život provedemo u odašiljanju nekih poruka, signala drugima; kako verbalnih tako neverbalnih (trepćemo, mrštimo se, smijemo koketno ili od srca). Čitav život se svodi na input i output, na odašiljač i receptor. A čemu sve to ? Odgovor je nadomak ruke / razuma. Sve to radimo u nadi da ćemo biti shvaćeni, u nadi da će nas u ovom haosu zvukova, šumova, ispresijecanih misli i riječi, neko razumjeti. Da će neko potvrditi autentičnu sliku naše ličnosti, umjesto da je iskrivljenu absorbira u svoj misleći aparat.

Težimo razumijevanju i težimo prihvatanju. I ne vjerujem kada mi neko kaže da me shvata. Možda shvata samo taj atomni dio mene, dok kompletni sadržaj i ne sluti. Što je sasvim normalno i sasvim logično. U ovom komunikacijskom haosu u kojem živimo, te sličnosti i parcijalna razumijevanja čine spone usamljenika, spone između miliona i miliona Robinsona.. i treba ih kao takve njegovati.

I shvatam zašto ljudi olako odbijaju sadržaje koji im nisu na prvi pogled bliski. Ako bi težili da svakoga razumiju i svakoga prihvate, izgubili bi se i sami u tom vrtlogu varijacija i izgubili bi stabilnost svoje individualnosti. To je takođe, sasvim normalno i sasvim logično.

Ali kao što bi ona rekla: "Žao mi je čovjeka..." , pored svog uma i razuma i dalje ne shvatamo u potpunosti ono u sebi i oko sebe.

Tako je vriŠĆala Banshee