Tako je vriŠĆala Banshee

Blog revoltirane sanjarke

24.10.2008.

Banshee se seli u Sarajevo

Eto izdade se i taj film. Vidimo se od novembra.

Dolazim na dan svih svetih, woo.. wooo

16.04.2008.

Novi moto ?

- Ako odlučiš da ne preduzimaš ništa zbog loših iskustava drugih, nikada nećeš saznati kakvo je tvoje.

a.k.a. nikada ne potcijeni faktor N (nafaka) u poslovima koje želiš da preduzmeš. Čemu previše razmišljanja i previše analiziranja ako oboje koče dobru ideju ?

24.10.2007.

O prijateljima: Rommel

Imao je tada 17 godina, no već je bio u kasnim dvadesetim. Oba roditelja bili su mu alkoholičari, te je živio sa sestrom kod bake. Siromašno, naravno. Njegov bijeg iz alkoholičarske porodice i ruraliteta Velsa, bio je seks i internet. Imao je istina, natprosječnu inteligenciju, bio je vješt govornik, još veći vizionar (kako je sebe nazivao), iako bi ga termin 'iluzionista' mnogo bolje opisivao. Kreirao je situacije i ljude, stvarao i razarao veze, kako ljubavne, tako prijateljske i likovao nad svakim manjim uspjehom. Njegov najveći idol bio je Rommel. Znao je sve njemačke tenkove napamet, strategiju rata ''ohne hass'" i bio je nadasve, jako jako nesretan.

Vapeći za ljubavlju, svojom taktikom, humorom i dragošću, nabavljao je lako i izvore iz koje je crpio. Ljudi, empatični kakvi znaju biti, no u pravilu nisu, pružali su mu ruku, a i srce kada bi saznali njegovu "lajf stoRi" (akcenat na velšanskom 'R'). Pored sve svoje nestalnosti, poremećenosti, napada bijesa i plača... Bio je i jako jako drag.

U svom tom svom neredu, shvatio je da je homoseksualac. No, on nije bio homoseksualac, on je bio poremećen. Destruktivne veze s djevojkama, okrenule su ga drugovima. I nakon mnogo peripetija, meni nestvarnih, gotovo filmskih scenarija u njegovom životu, haosa, nesređenosti i izdaje. To prijateljstvo se i okončalo. Nepovratno. Zašto zapravo pišem o njemu... Zato što je on jedna od rijetkih osoba s kojom se ama baš nikada nanovo ne moram čuti. I ne moram vidjeti. Jedna od rijetkih osoba koje sam tako lako pustila iz života, a da nisam ni jednom pomislila 'A šta ako...' 

Kako surovo. Kako..survajvalistički.

14.10.2007.

Can't trach this iliti blaaago šovinistički post

Najstabilnije prijateljstvo je prijateljstvo s muškarcem. Krenimo od djetinjstva: Moja najbolja drugarica prije rata zvala se Elmir. Zvali smo ga Eme. Eme je imao duge trepavice, lijepo lice i jeo je pijesak. Istina, nije bio cicija, pa bi me svaki put ponudio, no ja bih vazda bila zauzeta pravljenjem kolača od blata, tako da bi mi pijesak bio samo jedan od sastojaka. EmeTa i mene su u ulici zezali da smo momak i djevojka, no mi baš to i nismo tako doživljavali. Uživali smo u vremenu koje smo provodili zajedno, a koje je znalo uključivati igranje automobilima, igranje 'kuhinje'  - pravljenje ručka, kolača i inog, sve od prirodnih sastojaka (čitaj: zemlje, blata, lišća, pijeska), te igranje na garažama s kojih je jednom Eme 'istuširao' naše starije sestre dok su bile ispod njih. I dalje mi smiješan dijalog dvije desetogodišnjakinje tipa : "Šta je ovo... kiša ?" dok nisu pogledale gore i vidjele dvije dječje figure. Jednu sa spuštenim gaćicama, doduše.

Za vrijeme rata, a u drugoj državi, već je bilo druženja s curama. Družile smo se nas četiri i to prilično fino. Istina, ja sam bila neki.. kohezioni faktor čevtorke, pošto se ove dvije baš i ne mogoše s ovom jednom, no tolerisaše jedne druge radi mira u našoj maloj četveročlanoj zajednici. I to je bilo okej druženje.. do prvih ozbiljnijih simpatija i dešavanja. Elem, prijateljstvo bi prekinuto prije nego što je imalo priliku da bude upropašteno. Ja sam se nakon 5 godina odsustva iz mile mi otadžbine, vratila u krvlju natopljenu zemlju. Ostavila sam iza sebe tri uplakane prijateljice i iskreno, jedan, iako traumama ispunjen, ipak fin dio djetinjstva. Upravo radi njih tri...  Ostale su mi u finom sjećanju. No, s druge strane. Nismo ni bile dovoljno 'stare' da bismo imale međusobno veće nesuglasice. Sve je to bilo dječje, therefore - srcu slatko i drago još uvijek.

Povratak u BiH, novu staru sredinu, donio je i nove stare prijatelje. Nađoh se u mješovitom društvu. Istina, činiše ga dobri ljudi, no nešto je jednostavno falilo (ili je možda prosto bilo vrijeme za moju adolescentsku krizu), pa nekako, nakon određenog vremena, završih u maničnoj depresiji zbog neuklapanja, alijenacije i drugijeh izgovora za feeling down and melancholic. No, već tu.. u srednjoj, počinje definisanje djevojčica u ženke i dječaka u mužjake. Dok su dječaci gledali samo vanjštinu i obim tvojih grudi, a ne veličinu i bistrinu očiju, djevojčice su kupile poene omaložavajući i degradirajući druge djevojčice. I tu sam zapravo, osjetila ultimativnu pakost ženskog roda. Od tračeva do mnogo opasnijih stvari, poput kreiranja lažnih priča i situacija, što je neminovno vodilo samo ka većoj i većoj depresiji, te potpunoj izolaciji od "svega lažnog" (čitaj: ljudi). Elem, tu se nanovo vraćamo muškom rodu. Kao jedinim iskrenim prijateljima, koji će ti odmah reći šta nije u redu i šta ima se ne sviđa, a ne to čuvati za šire mase kad budu držali svoje unaprijed spremljenje i po ko zna koji put, održane govore.

Moje prijateljstvo isključivo s drugarima (i đahkad kojom djevojkom) trajalo je sve do kraja faksa i prvih mjeseci mog zaposlenja. Drugari su zakon. Drugari ti namah kažu šta si, gdje si i s njima vazda znaš onda brate, i na čemu si. Jeste da bi oni radije bili nešto više, no na kraju krajeva, u muško-ženskom prijateljstvu, djevojka je ta koja određuje granice, a muškarac - prijatelj je onaj koji ih poštuje. Helem, da skratim hvalu muškog roda kao prijatelja, počeh ja skoro da se nanovo družim s curama. Ima nekih već evo, 6-8 mjeseci. Mislim sad intenzivno. Ne na 2-3 izlaska jednom u mjesec ili dva. I bijah ja pravo oduševljena, tipa "Evo napokon smo sve sazrile, pa ima manje tračeva, manje pričanja iza leđa, više iskrene komunikacije i s tim u vezi, iskrenog prijateljstva. Napokon smo jedna drugoj potpora, 'mjesto kučka!". AL' ne lezi vraže. Bi to samo još jedno od mojih idealističko-sanjarskih zamišljanja. Nedavno me nekoliko događaja podsjetiše zašto sam se prestala družiti sa djevojkama. I na zlatna tri ženska simptoma, tipa:

1) Ako se u sobi nalaze 3 prijateljice i 1 od njih ode, ostale 2 će je ogovarati.

2) Ako se kojim slučajem ova prva vrati u društvo, a sad treća ode. Ostale 2 će je ogovarati.

3) Ako u sobi imaju 3 prijateljice i 1 priča priču, 2 će je saslušati ili neće ni odreagovati. No, kada ta jedna ode, tek onda će ove 2 reagovati i komentarisati prvu.

Zapravo, ja nikad nisam shvatala tu žensku potrebu da se priča iza leđa. I ne padam na tu priču, kako smo mi, kao ženski rod, osjetljivije, pa bismo na dosta kritika pogrešno reagovale. Hajde, pusti mene da ja odlučim kako ću odreagovati, a ti mi slobodno daj tvoj iskreni stav i mišljenje o onome što si vidjela / čula. I ako išta mrzim to je to žensko snebivanje da nekog direktno povrijede svojim mišljenjem, ali tako silničko i relaksaciono ponašanje i komentarisanje onda kada te osobe koju nismo htjele da povrijedimo - nema. Zapravo, ženski problem je što živi pod pritiskom okoline da uvijek moraju biti fine i nevine as in, naivne. Pa svo svoje zlo kriju iza šaputanja i škrgutanja.

Muškarci to barem rade muški. Sirovo. Tu nema puno zavrzlama. Nema puno nagađanja, neistine, laži i prisilne ljubaznosti. Nema zauzimanja strana i tračanja treće osobe kako bi se ugodilo prijatelju. Nema podilaženja. Samo direktan i jasan stav, Pa se ti puši. A ako si dovoljno zrela, samosvjesna i pametna... prihvati kritiku kao konstruktivnu. Ili ako se baš i ne slažeš, kao nebulozu i nastavi sa životom. Bez mnogo pakosnih komentarisanja i cikličnih vraćanja. A pakost je sigurno u većoj prisutnosti kod žensko-ženskih prijateljstava, nego kod muško-ženskih.

Dok većini žena komentar vezan za određeni događaj ili osobu dođe kao slatko uz kafu, većina muškaraca daje svoje komentare direktno, otvoreno i  na licu mjesta. Kažu ti odmah šta misle, bez mnogo uvijanja oko toga kako ćeš ti to podnijeti. Na kraju krajeva, tvoja reakcija je tvoj problem, a njihovo je da ti kažu. Ključna riječ: ti. Ne njemu, ne njima, ne svima. Tebi.

Ženke moraju još evolvirati da bi dosegle taj nivo iskrenosti.

12.10.2007.

Skeč 1: Roditelji te najbolje razumiju

 B: Mama, gdje fen ?

 

M: ...

 

B: Mama, gdje fen ?

 

M: Hoćeš baklavu ?

 

B: Hoću fen.


 

12.09.2007.

Les yeux sans visage



Šta mi je smetalo? Smetalo mi je što mi je socijalni život rastao na uštrb bloga, a opet.. zahvaljujući njemu. Smetala su mi vanblogerska pitanja. Vanblogerske brige. Smetalo mi je javno jer je bilo privatno, smetala sam sama sebi apstraktujući toliko tekstove, nakon toliko upoznavanja, da su rađali i rađali čiste interpretacije, a ne inicijalnu poruku.

Smetalo mi je to što kući kucajući i zaboravljujući na stvarne ljude van bloga, dobijah i offline komentare. Od ljudi kojima čak ne bih ništa rekla, a kamoli pisala tekstove i odavala misli / osjećanja. No, to je cijena bloganja. Rado bih da filtriram 'publiku' na kraju završim filtrirajući sebe... I to mi je smetalo.

Šta me je vratilo ? Ono što me vratilo i vraća blogu nije samo pisanje. Ima tu dosta čežnje za onim starim blog kontaktima i starom blog atmosferom. Za onim blog duhom koji je vladao i uvijek vlada između nekolicine blogera i blogerki na fazon 'Razumijemo se'. Ima tu nekog slatkog utočišta od vanjskog svijeta. Ima tu... ima tu neke nade. Nekog nevizuelnog kontakta očima. Nekog netaktilnog tapšanja po leđima. Nečeg taman socijalnog da te dnevno / sedmično dozira za svijet van tebe. Za svijet kojim se kroči otvorenih očiju.

Eto, to me je vratilo.

14.05.2007.

Tripoidna

Trenutno sam u fazonu sagledavanja realne situacije (check), pronalaženja mogućnosti (pending) i totalne vjere u sebe. Ponavljam određene rečenice i imena institucija kao mantru i nadam se onom najboljem. Na pamet mi često pada i gloriozna Rubinova rečenica iz filma Roadtrip, nakon što je umalo poginuo u eksploziji automobila:

"I can't die. I have a feeling the world is going to need me."

E pa u takvom nekom tripu se i ja nalazim evo već dva mjeseca. Kročim sama i pljujem na kapitalizam. No, opasnu zvjerku izazivam na dvoboj.
Enivej, wish me luck il' proučite za me. Na šta god se od to dvoje odlučili, oboje je više nego poželjno. Stoga - hvala.

08.05.2007.

Američki doručak

Danas sam po gradu pola sata oblijetala kao lešinar u potrazi za novom hranom za doručak. I sve bi bilo u redu da je vrijeme takvo da ti da da ti hodaš (šta je ovo da ti da da ti... pjesmica), nego sam na kraju od vrućine, iznemoglosti i neinspiracije dogmizala do Bos Burgera i uzela opet neki junk food.

Generalni zaključak jeste da onaj ko radi u Tuzli duže od 5 mjeseci, šestog već neće imati gdje da naruči hranu osim tamo gdje je i do sad naručivao. Što će se uveliko odraziti na njegovu kilažu, zdravlje i metabolizam.

Vizija: Za nekih godinu dana kupovaću XXL odjeću i biT ću predsjednica Fat'N'Proud udruženja. A'ight. 

26.04.2007.

Čekajući da mi se ohladi čaj..

Side thought 1: Gogoljeve Mrtve duše me umrtviše. Dođe mi da okrenem poslijednju stranicu i pročitam šta će prokletniku toliko duša i to još mrtvih! I ako se neko usudi i ostavi mi sad odgonetku u komentarima, pridružiće se Čičikovoj listi. Ende.

Side thought 2:
Kada ti sopstvena mati pokušava biti prijateljica u tvojoj 23-oj godini, osjećaš onu iritirajuću neugodu koju obično osjetiš kad si u blizini nekog napasnog stranca. Tužno. No, fino s njene strane.


.... Laku noć.


Stariji postovi

Tako je vriŠĆala Banshee